Svjetski dan borbe protiv stvaranja pustinja i suše – 17. jun
Danas je 17. jun, Svjetski dan borbe protiv stvaranja pustinja i suše.
Opustinjavanje, u literaturi često dezertifikacija ili desertifikacija u značenju napredovanja, širenja pustinja, proces je pogoršanja kvaliteta zemljišta u relativno sušnim područjima aridne i poluaridne klime.
Ovo pogoršanje kvaliteta zemljišta uzrokuje širenje odnosno nastajanje pustinja ili uslova sličnih pustinjskim. Prije napredovanja pustinje najčešće se u području uz pustinju odvija proces širenja stepe. Ranija raznolikost biljnog pokrivača se gubi, rastu još samo vrste trave s vrlo skromnim zahtjevima.
Opustinjavanje može pospješiti vjetar, ispiranje vodom i zasoljavanje. Većina uzroka dezertifikacije je antopogeno, zasniva se na ljudskom djelovanju.
Budući da je danas Svjetski dan borbe protiv stvaranja pustinja i suše, valja podsjetiti da pustinje čine približno jednu trećinu Zemljinog kopna, dok polovina stanovništva živi u zemljama u kojima postoje ozbiljni problemi sa snadbijevanjem vodom.
Pustinje su najnegostoljubiviji krajolik na Zemlji, bilo da je riječ o pješčanim, kamenim ili hladnim pustinjama. Zbog ekstremnih promjena temperature tokom dana i noći čini se kako u njima ništa ne može preživjeti ili se trajno nastaniti. Ipak, i u tom surovom krajoliku postoji život.
Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD) predviđa da će do 2030. godine gotovo polovina svjetskog stanovništva živjeti pod stresom zbog vode – jedni zbog žeđi, drugi zbog poplava.
Pojava suše postaje sve češća u cijelom svijetu i pogađa razvijene kao i nerazvijene zemlje. Do sada naučnici nijesu našli pouzdaniju metodu za sigurno predviđanje suše, ali prateći i analizirajući brojne meteorološke, hidrološke i hidrogeološke parametre sušu je ipak moguće naslutiti, a time na neki način i predvidjeti.
Nasuprot drugih prirodnih nesreća, suša se pojavljuje polagano, traje dugo, i zahvata velika područja. Rijetko izaziva brze i dramatične gubitke u ljudskim životima, ali zbog gladi uzrokovane sušom, kao izravne posljedice, gubici u ljudskoj i životinjskoj populaciji ponekad su drastičniji od bilo koje druge prirodne katastrofe.