Posts

Ukrotiti kišu

Piše: Sreten Filipović

Čovek je fascinantno biće. Još od vremena kada se prvi put uspravio na dve noge počeo je da menja i prilagođava prirodu svojim potrebama. Tokom nebrojenih milenijuma svog postojanja uspeo je da domestifikuje i pripitomi ogroman broj biljaka i životinja, da koristi energetske potencijale reka, pa čak i da pronađe način da upotrebi ostatke davno izumrlih organizama kao gorivo za svoje motore. Jedna stvar, ipak, nikada mu nije pošla za rukom (naravno, ukoliko ne verujete u internet teorije zavere). Čovek još uvek nije ukrotio kišu.

Postoje, međutim, organizmi ili tačnije grupa organizama koji se ovim poslom bave već milionima godina. Govorim, naravno, o šumama.

Ovu priču mogli bismo da započnemo putovanjem nekih 350 miliona godina u prošlost. Biljni pokrivač planete u to vreme sastojao se skoro isključivo od golosemenica (Gymnospermae), predaka današnjeg drveća poput borova i smrča. Njihova strategija za preživljavanje, u najmanju ruku, mogla se nazvati jednostavnom… štednja.

Iz podloge uzimali su vrlo ograničenu količinu vode koja im je obezbeđivala srazmerno nizak intenzitet vršenja fotosinteze. Ova strategija pomogla im je da prežive duže u hladnijim predelima gde nije bilo izobilja lako dostupne vode, ali su zauzvrat imale spor rast i manje prilika za razmnožavanje.

Potom su se, pre otprilike 130 miliona godina, pojavile prve skrivenosemenice  (Angiospermae), biljke koje su, za razliku od golosemenica, bile spremne da načine jedan rizičan potez. Kako bi obezbedile uspešno vršenje intenzivne fotosinteze, ove biljke su iz zemlje uzimale velike količine vode. Tako su obezbedile brži rast, više potomstva, ali i još jednu stvar na koju golosemenice nisu mogle da računaju…

Velike količine vode koju su usvajale značile su i velike količine vodene pare koju će odavati putem evapotranspiracije, što je opet činilo da sama atmosfera u kojoj skrivenosemenice rastu ima veći procenat vlažnosti, a vlažnija atmosfera značila je više kondenzovanih kapljica vode, više oblaka i na kraju više padavina.

Rizik skrivenosemenica se isplatio. Ovakve šume, nasuprot golosemenicama, nisu morale da zavise od hidroloških uslova sredine u kojoj su rasle, već su kišu i bukvalno vodile sa sobom. Takoreći, cvetnice su stvarale svoj lični, samoodrživi hidrološki ciklus (usvajanje vode korenovim sistemom, transport kroz stablo, odavanje vodene pare u atmosferu transpiracijom, kondenzovanje vodene pare i konačno padavine).

Hidrološki ciklus

Međutim, to što su naučile kako da „ukrote“ kišu, nije bio garant da će zauvek imati vode koja im je potrebna. Najveći problem predstavljali su stalni severni (pasati) i južni (antipasati) vetrovi koji su kišne oblake sa severa i juga nosili ka ekvatoru, mestu gde se ova dva vetra susreću.

Tako su šume cvetnica, zajedno sa kišama, tokom hiljada godina bile na konstantnom putovanju tražeći idealno mesto koje će nastaniti. Ovo mesto pronašle su u ekvatorijalnom delu Južne Amerike, Afrike i Indonežanskih ostrva, formirajući prve tropske kišne šume koje i dan danas čine najraznovrsnije i najkompleksnije ekosisteme na Zemlji.

Tropska kišna šuma

Ukoliko ste se ikada zapitali da li su u zonu oko ekvatora prvo došle kiše ili šuma, sada znate da je pravi odgovor da su se sporazumno tu naselile, stvarajući dom za čitavu plejadu živih bića.

Dok učimo i zajedno se razvijamo treba uvek da imamo u vidu da nismo jedina živa bića na ovoj planeti koja su uspela da kontrolišu pojedini aspekt prirode radi sopstvene dobiti. Možda je došlo vreme da i od tropskih šuma uhvatimo poneku belešku kako bismo ponovo pronašli sklad između lične koristi i opšteg dobra cele planete.

http://ekoblog.info/sr/%D1%83%D0%BA%D1%80%D0%BE%D1%82%D0%B8%D1%82%D0%B8-%D0%BA%D0%B8%D1%88%D1%83/?fbclid=IwAR17WB14mg4LqI6Hx-ZzOiD7RP3ozXrAy16ygXe9JZpycj9uiIY_f02CFwk

Kako kiša i more ispunjavaju vazduh mirisom ako sama voda nema miris?

Tekst: Jovana Nikolić

Miris mora bi mnogi verovatno povezali sa slanom vodom, ali zapravo su odgovorni njegovi stanovnici. Mada ovaj miris odavno spada među omiljene, pa čak postoji znatan broj parfema koji svojim opisima treba da privuku ljubitelje mora, tek 2007. godine je sprovedeno istraživanje u kome je detaljnije ispitano odakle ovaj specifični miris potiče. Istraživači sa Univerziteta Istočne Anglije su uzimali uzorke blata duž britanske obale i izolovali su bakterije čije su gene poredili sa genima drugih bakterija.

Odranije je bilo poznato da se na mestima gde plankton, morske trave i alge umiru oslobađa gas dimetil sulfid, a upravo on se nalazi među jedinjenjima zaslužnim za miris mora. Određene bakterije se hrane biljkama koje umiru i tako produkte njihovog raspadnja pretvaraju u dimetil sulfid. Tim sa ovog univerziteta je identifikovao gene bakterija koji su uključeni u ovaj proces, a nakon toga su ih preneli bakterijama koje u njemu ne učestvuju, poput ešerihije koli, što je i njima omogućilo da proizvedu isti gas.

Gen za „proizvodnju“ dimetil sulfida bakterije su prenele i na jedan tip gljiva koji se koristi za pravljenje soja sosa, japanskog pića sake i tofu sira. Po mirisu dimetil sulfida ptice pronalaze hranu. Naime, on nastaje kada se bakterije hrane fitoplanktonima pa je ovaj miris siguran znak da je određeno područje bogato planktonom, pa da na njemu ima i dosta ribe. Pored ovog gasa, šezdesetih i sedamdesetih godina izolovana su još neka jedinjenja odgovorna za ono što nazivamo mirisom plaže. Mnoga od njih se nalaze u jajnim ćelijama morskih algi i imaju ulogu feromona.

Još jedan miris koji povezujemo sa vodom, a ne potiče od nje jeste i miris kiše koji su prvi put analizirali australijski istraživači Džoj Bear i Ričard Tomas 1964. godine. Oni su u svom radu objavljenom u časopisu Nature ovom mirisu čak dali i zvaničan naziv – petrihor od grčkih reči koje označavaju kamen i tečnost koja protiče kroz vene bogova.

Međutim, i pre ovog rada mala fabrika parfema iz Indije uspešno je izolovala ovaj miris iz ulja sandalovog drveta i nazvala ga matti ka attar, ili zemljani parfem. Sa druge strane, istraživači iz Australije su utvrdili da se u stenama i zemljištu tokom suvih i toplih dana sakuplja žućkasto ulje koje potiče od biljaka i koje se zahvaljujući vlazi ispušta u vazduh.

Pored ovih biljnih ulja, za miris kiše zaslužno je i organsko jedinjenje geozimin koje proozvode bakterije Streptomyces od kojih se prave antibiotici pa otuda potiče i naziv jednog leka – streptomicin. Ove bakterije na vlazi stvaraju spore, a u ovom procesu luče geozimin, a kapi kiše pomažu da spore dospeju do vazduha.

Istaživači sa Masačusetskog tehnološkog instituta su 2015. godini, koristeći veoma brze kamere, posmatrali kako se miris kreće kroz vazduh. Oni su snimali kako kišne kapi dodiruju 28 različitih površina, među kojima je bilo i više od deset vrsta zemljišta. Primetili su da se unutar kapi nakon udara u površinu formiraju mehurići koji se podižu do površine, a zatim se raspršuju i oslobađaju aerosoli koje zajedno sa mikroorganizmima iz zemljišta donose miris kiše. Takođe su utvrdili da slabe i umerene kiše proizvode više aerosoli nego pljuskovi.

Za vreme pljuskova, a naročito onih sa grmljavinom, na miris vazduha utiče i ozon. Električno pražnjenje može da razdvoji molekule kiseonika i azota u atmosferi koji se zatim kombinuju stvarajući azot-monoksid. Ovo jedinjenje reagujući sa drugim hemikalijama stvara ozon, gas oštrog mirisa koji podseća na hlor.

 

http://elementarium.cpn.rs/teme/mirisi-mora-i-kise/